Aleksandar Srnec

Aleksandar Srnec rođen je 30. srpnja 1924. godine u Zagrebu gdje pohađa i gimnaziju na kojoj mu je predavao Antun Motika. Godine 1943. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na prvoj godini studija, s kolegama Ivom Kalinom i Ivanom Piceljem, osniva umjetničku grupu Ipikas, nazvanu prema inicijalima članova grupe. Nakon Drugoga svjetskog rata provodi godinu dana na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a 1947. godine nastavlja studij na Akademiji, koji zauvijek napušta 1949. Od 1948. do 1951. s V. Richterom i I. Piceljem radi na opremanju jugoslavenskih izložbi i paviljona na sajmovima u zemlji i inozemstvu (Izložba knjiga NR Hrvatske, izložba Industrija NR Hrvatske u Zagrebu, izložba Autoput bratstva i jedinstva u Zagrebu i Beogradu, Projekti za jugoslavenske paviljone na sajmovima u Stockholmu, Beču i Hannoveru).

Godine 1951., s Ivanom Piceljem i Božidarom Rašicom, osniva grupu umjetnika i arhitekata EXAT 51 (kratica za Eksperimentalni atelje), koja djeluje u prvoj polovici pedesetih godina dvadesetog stoljeća u tada dominantnoj klimi socijalističkog realizma. Grupi su se uz osnivače ubrzo pridružili i arhitekti Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Vladimir Zarahović te slikar Vlado Kristl. Osnovni program grupe bilo je zalaganje za legitimnost apstraktne umjetnosti, te za jednaku vrijednost “čiste” i “primijenjene” umjetnosti, odnosno za sintezu svih likovnih umjetnosti. Godine 1952. Srnec, Picelj i Rašica izlažu u Parizu na 7. Salonu des Réalités Nouvelles. Prva javna izložba grupe slikara (Kristl, Picelj, Rašica, Srnec) održana je 1953. u Društvu arhitekata Hrvatske u Zagrebu, a kasnije, iste godine, i u Galeriji Grafičkog kolektiva u Beogradu. To su bile prve izložbe apstraktne umjetnosti u javnim prostorima u tadašnjoj FNR Jugoslaviji i ostatku socijalističkog svijeta. Djelovanje u grupi EXAT 51 ostavilo je dubok pečat na Srnecovo stvaralaštvo, te najavilo novo vrijeme hrvatske suvremene umjetnosti. Godine 1959. izlaže s Ivanom Piceljem i Vojinom Bakićem u Galeriji Denise René u Parizu, a 1960. i 1961 u londonskoj Drian Gallery. Godine 1950. nastaje apstraktni crtež Linije, ključno djelo za razvojni put umjetničkog Srnecova stvaralaštva.

Dvodimenzionalnu igru linija 1953. godine prenosi u trodimenzionalno tijelo objekta nazvanog Prostorni modulator, a oko 1956. počinje eksperimentirati s pokretnim skulpturama i reljefima. Prve reljefe u bojanom drvu izrađuje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća te ubrzo (od 1960.) prelazi na izvedbu u aluminiju, metalu i pleksiglasu. Od 1955. intenzivnije se počinje baviti kolažom. U razdoblju od 1959. do 1960. Srnec se bavio crtanim filmom kao suradnik Zagrebačke škole crtanog filma, gdje je izveo scenografije za tri lutkarska filma, a s Dragutinom Vunakom animirani film Čovjek i sjena (1960.).

Autor je knjige snimanja za apstraktni film o crvenom kvadratu Jednako neizmjerno (1960.), koji, nažalost, nikada nije dovršen. Snimio je 1963. film Počeci, niz raznolikih dinamičnih svjetlosnih obrazaca objedinjenih u jedinstveni film. Iskustvo rada na novomu mediju potaknut će Srneca na ispitivanje mogućnosti svjetla u pokretu te se posvećuje (od 1962.) luminokinetičkim istraživanjima.

Ambijent Luminoplastika, izložen 1967. godine u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, predstavlja prvi luminokinetički objekt / ambijent u hrvatskoj umjetnosti. U siječnju 1969. na izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti) izlaže prvu i drugu varijantu Luminoplastike, te formira i cijele luminoambijente u kojima se svjetlost projicira iz jednog ili više izvora na tijela pokrenuta elektromotorom, što stvara zanimljive vizualne efekte. Snimao je i filmove o svojim luminoplastičkim objektima (Luminoplastika 66). U sklopu međunarodnog pokreta NOVE TENDENCIJE, osnovanog u Zagrebu 1961. godine, sudjeluje na izložbama Nove tendencije 2 (PSY XI. i PSY XII.), 1963., i Nove tendencije 5, 1973. u Galeriji suvremene umjetnosti, kao i na nizu izložbi konstruktivističke umjetnosti i NOVIH TENDENCIJA u svijetu. Bio je sudionik i tada brojnih izložbi u inozemstvu koje su predstavljale suvremenu jugoslavensku umjetnost, te XXXIV. venecijanskog biennala, gdje prikazuje kinetičke multiple, izvedene u pleksiglasu i pokrenute elektromotorom.

Od 1974. do 1977. Srnec stvara kinetičke skulpture u visokopoliranim kovinama, koje izlaže na samostalnoj izložbi u Galeriji Nova u Zagrebu 1978. godine. Iz istog su vremena objekti oblika kvadra u čijoj su unutrašnjosti žičane strukture pokrenute elektromotorom. Od pedesetih do kasnih sedamdesetih Srnec je stvorio iznimno veliki broj ostvarenja u području grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija (oprema knjiga, plakati za različite manifestacije, vizualni identiteti i druga ostvarenja u sferi masovne javne komunikacije). Srnecov plodan rad donosi mu niz priznanja, poput Republičke nagrade “Vladimir Nazor” (1969.) za skulpturu, Nagrade “Josip Račić” (1971.) za područje likovnih umjetnosti, Druge nagrade na I. jugoslavenskom biennalu male plastike u Murskoj Soboti (1973.), Nagrade za skulpturu na 9. zagrebačkom salonu (1974.), kao i Nagrade Grand Prix na III. internacionalnom biennalu male plastike u Budimpešti (1975.). Godine 1999. dobiva Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo iz područja likovne i primijenjene umjetnosti.