Željko Borčić

Iako je Borčić kao autor ostavio snažan biljeg na sceni i u drugim područjima, posebno dizajna ambalaže, vizualnih identiteta i tržišnog oglašavanja, z kao što su Teatar &TD, Galerija Studentskog centra, Studentski list te niz drugih institucija za koje je realizirao čitav niz za njegov opus u cjelini amblematskih radova. Ne manje važan razlog je i činjenica da je Borčić upravo sedamdesetih godina simultano djelovao „na obje strane“ – i kao grafički dizajner i kao likovni umjetnik.

konceptualističke provenijencije, gdje se ponekad fragmenti ta dva svijeta na zanimljive načine prelijevaju iz jednog u drugi i natrag. Naime, Borčić pripada generaciji autora koji su sedamdesetih godina bili ne samo neka od ključnih imena tzv. ‘nove umjetničke prakse’, nego su simultano ostavili iza sebe kvalitetne, manje ili veće opuse u grafičkom dizajnu. Za mnoge od njih taj iskorak prema dizajnu nije bio samo egzistencijalno uvjetovan, već je predstavljao i svojevrsni iskaz otklona od tradicionalnih koncepcija umjetnosti. Većina ih se kretala upravo oko Galerije Studentskog centra (i tadašnje Galerije suvremene umjetnosti) a riječ je o umjetnicama i umjetnicima kao što su Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Jagoda Kaloper, Goran Trbuljak, Gorki Žuvela i Boris Bućan. Prvih petoro ubrzo su se profilirali isključivo u kontekstu likovne (ili filmske) umjetnosti, Bućan je balansirao između oboje da bi se u novije vrijeme posvetio prvenstveno slikarstvu, dok se Željko Borčić jedini među njima, nakon nekoliko zapaženih izložbi, akcija i hepeninga, do kraja desetljeća definitivno opredijelio za dizajnerski poziv, a zbog diskontinuiteta u umjetničkom djelovanju valorizacija njegovih umjetničkih aktivnosti pomalo je nepravedno pala u drugi plan. I dok je u osamdesetima nastavio izlagati fotografske cikluse, već pred kraj tog desetljeća Borčićeva umjetnička aktivnost jenjava uslijed sve intenzivnije aktivnosti njegovog studija, da bi se umjetnosti vratio tek pred kraj karijere u drugoj polovici 2000-ih.