Gorki Žuvela

Gorki Žuvela pripada generaciji umjetnika okupljenih oko zagrebačke Galerije Studentskog centra (Martinis, Iveković, Trbuljak, Bućan, Arsovski…) koja je afirmirala konceptualni pristup umjetnosti i bila nositelj radikalnih inovativnih umjetničkih postupaka i praksi tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća. Mnogi će se od njih, propitujući prirodu i smisao umjetnosti, odnosno šireći njeno polje djelovanja i uključujući nove medije u umjetničku praksu, iznimno uspješno okušati i u grafičkom dizajnu.

Plakat, kao najvidljiviji dizajnerski produkt, bio je zanimljiv autorima koji su napuštali sigurnost galerijskih prostora i svoje radove (urbane intervencije) koncipirali i realizirali na javnim mjestima. Drugim riječima, plakat kao „ulična slika“ bio je idealan medij za umjetnike kritički nastrojene prema vlastitom društvenom i kulturnom okruženju i nepoticajnoj rutini umjetničkog života. Oni napuštaju neutralni modernistički jezik u korist osebujnog individualizma gdje često provokativnu ideju nastoje što efektnije i neuobičajenije vizualno posredovati. Većinom je riječ o plakatima koji podrazumijevaju aktivnog i znatiželjnog promatrača, koji se ne zadovoljavaju pukom obavijesti i oblikovnom korektnošću. I Žuvelina dizajnerska karijera započela je u tom razdoblju. Rad mu je uglavnom vezan uz kulturnu scenu. Ponajviše je surađivao sa splitskim Hrvatskim narodnim kazalištem i galerijskim institucijama, oblikujući plakate za predstave, izložbe i kulturne manifestacije. U rješavanju zadataka u početku prepoznajemo konceptualni „generacijski rukopis“, pri čemu podjednako poseže za ilustracijom, uglavnom fotografijom, kao i isključivo tekstualnim rješenjima inventivne tipografije. O Žuvelinom razumijevanju dizajna kao kritičke društvene prakse govori podatak da je inicirao objavljivanje knjige Victora Papaneka Dizajn za stvarni svijet (1973.).