Goran Trbuljak

Iz teksta Ljiljane Kolešnik/ Hrvatska poslijeratna moderna umjetnost u jugoslavenskom kontekstu

Gotovo manifestni primjer odnosa nove umjetničke prakse i medija oglašavanja predstavlja serija radova Gorana Trbuljaka započeta izložbom Ne želim pokazati ništa novo i originalno koja je održana u Galeriji SC 1971., gdje je jedini prikazani artefakt bio plakat sa velikom fotografijom autorova lica, naslovom izložbe i podacima o njezinom trajanju i mjestu održavanja. Trbuljak će, osim boravaka u Parizu 1973. i 1974. godine, i intenzivne suradnje s Idom Biard na projektu Galerie des Locateures, jednom od radikalnijih primjera otpora međunarodnom umjetničkom establishmentu, ostati čvrsto vezan uz domaću sredinu.

Svoju kreativnu energiju uložit će u jedan od najkompleksnijih primjera institucionalne kritike u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, koji sustavnošću, inteligencijom i uvjerljivošću daleko nadilazi lokalne okvire. Radovima, poput antologijskog Referenduma iz 1972. godine, kad je dijelio anketni listić s konstatacijom “Umjetnik je svatko kome društvo za to daje priliku”, te s molbom slučajnim prolaznicima da se izjasne da li Gorana Trbuljaka smatraju umjetnikom, jednako kao i anketama provođenim od 1972. do 1974. godine među najpoznatijim pariškim galeristima, kojima ispituje razliku između socijalne i institucionalne percepcije kategorija anonimanoga i mladoga neafirmiranoga umjetnika, Trbuljak će ukazati na dominantnu poziciju modernističkoga sustava umjetničkih vrijednosti, te na činjenicu da se u njegovoj pozadini nalaze interesi muzejsko-galerijskih institucija, tržišta umjetnina i svih ostalih segmenata institucionalne strukture svijeta umjetnosti iz čijeg sinergijskog djelovanja proizlazi odluka što jest, a što nije umjetničko djelo, odnosno tko jest, a tko nije umjetnik.

Anticipirajući Bourdieuova objašnjenja pojmova socijalnog i simboličkog kapitala, Trbuljak će navedenim radovima postaviti niz važnih pitanja vezanih uz socijalne okolnosti recepcije i evaluacije umjetničkoga djela, koja su i danas – ili posebno danas – jednako aktualna. Kritički i ironičan odnos prema različitim aspektima institucionalizacije umjetnosti, ostat će konstanta njegova umjetničkoga djelovanja o čemu svjedoči i Trbuljakova retrospektivna izložba iz 1981. godine, sastavljena od plakata-izložaka s njegovih dotadašnjih samostalnih nastupa, naslovljenih: “Ne želim pokazati ništa novo ni originalno” /1971./, “Činjenica da je nekome dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano” /1973./, “Ovom izložbom održavam kontinuitet u svome radu” /1979./. Sva četiri rada/izložbe dio su istog, vjerojatno najdosljednije provedenog individualnog umjetničkog programa iz konteksta nove umjetničke prakse u čitavom hrvatskom/jugoslavenskom kulturnom prostoru 70-ih godina. Trbuljakovu problemsku dosljednost ilustrira i rad, izložen na Venecijanskom bijenalu 2005. godine, kojim se umjetnik diskretno, ali kritički razorno referira na činjenicu izostavljanja svojih radova iz jugoslavenske selekcije, pokazane na istoj likovnoj priredbi 1976. godine.