Mirko Ilić

Iz teksta Dejana Kršića/ Čovjek za bolje sutra /Mirko Ilić

Prema službenim podacima Mirko Ilić rođen je 1. si- ječnja 1956. godine u Bijeljini [bih, sfrj], gradiću “na tromeđi gdje se Drina ulijeva u Savu”, u kojem se godi- nama ništa uzbudljivo nije događalo. Stručnoj javnosti s područja poljoprivrede i prehrambene industrije bio je poznat isključivo po proizvodnji šljiva sve dok ga početkom 90-ih ratni zločini Arkanovih dobrovoljaca nisu doveli na naslovne stranice svjetskih listova. Kao i mnoge druge stvari u njegovom životu i podatak o danu rođenja zvuči po- malo senzacionalno, ali prije nego što neki ljubitelj astrologije ili fenomenolog zemaljskih zvijezda na temelju toga počne izvlačiti zaključke, treba znati da je prije riječ o datumu koji je neki općinski činovnik upisao kao datum rođenja nego stvarnom biografskom podatku. Kao i mnogi drugi poznati umjetnici, glazbenici, pisci, novinari tih generacija jugoslavenskog baby booma, i on je ‘dijete vojnog lica’. Sam po sebi taj podatak ne bi bio izuzetno značajan da, kako to već gotovo statistički zadovoljavajući broj primjera ne pokazuje, u sfrj takvo porijeklo sa sobom nije nosilo određene specifi čnosti, ne samo u socijalnom položaju nego i u svjetonazoru, shvaćanju svijeta oko sebe. Tako se iz Bijeljine prvo preselio u Maribor, gdje je završio prva dva razreda osnovne škole. U Zagrebu kreće u treći razred, a zatim se opet vraćaju u Bijeljinu. Nakon petog razreda ponovo se sele u Zagreb, gdje će Mirko i ostati, završiti školovanje i započeti karijeru.

Te česte promjene sredine obilježile su njegov način razmišljanja: da ne pripada nikome i istovremeno pripada svima, da ne pridaje vrijednosne odrednice nacionalnim, vjerskim ili jezičnim razlikama, da je na vik nut na ne- prestano prilagođavanje novim situacijama što uključuje brzo razmišljanje, zafrkanciju i smisao za geg. Taj osjećaj neukorijenjenosti u partikular- noj naciji i lokalnoj kulturi, shvaćanje kon- tingentnosti nacionalnih/etničkih identiteta, nezainteresiranost za ‘našu tradiciju’ shvaćenu u nacionalističkom ključu, prije su sistemski nusproizvod tih naglih premještanja u nove sredine, doista življene multikulturalnosti i pripadnosti svijetu globalne medijske kultu- re [fi lm, televizija, pop muzika, strip…] nego neke ideološke presije u obitelji ili aparatima države. Sam je to komentirao: “To što smo se često selili olakšalo mi je put u Ameriku i odlazak u nepoznato. Nisam stigao pustiti korijenje, pripasti ijednoj grupi, ksenofobija se nije mogla primiti kod mene. Gdje sam god bio, imao sam prijatelje. Istina je da sam pla- kao na odlasku, ali brzo sam nalazio nove. Sa sedamnaest godina autostopirao sam Evropom a da nisam znao ni jedan strani jezik, osim malo francuskog. Putovao sam, posjećivao neke poznate strip crtače, pa mi je poslije u Novom kvadratu bilo lakše kontaktirati strane izdavače, poslati im stripove, početi objavljivati u inozemstvu. Nije me bilo strah da će mi netko reći da to ne vrijedi, pa da se zbog toga i ne trudim. Kucao sam na sva vrata za koja god sam dobio adresu. Nisam imao poznatog, bogatog tatu ili mamu da mi pomognu. Sve što sam imao bio je moj talent koji je bio minimalan i snalažljivost.”  Kako je u više navrata i sam rekao, počeo je crtati da pobjegne od usamljenosti − a vjerojatno i s time povezane dosade − koju je osje- ćao kao dječak: “Kako sam bio jedinac i stalno smo se selili, sjediti u kutu i crtati bila je moja glavna zabava. Znao sam da ću se čim se s nekim sprijateljim ubrzo morati i rastati, pa mi je crtanje bilo najbolji prijatelj. Poslije sam shvatio da je lakše raditi to nego neke druge poslove. Da sam iz istih razloga naučio praviti cipele, danas bih vjerojatno bio postolar.”

A na pitanje kada je počeo crtati odgovara: “Ne znam koliko sam godina imao, ali sam bio dovoljno mali da se mogu podvući pod stolicu, onu drvenu s četiri noge. S donje strane imala je fantastično bijelo drvo, pa sam ja tu švrljao olovkom.” Da to šaranje ima nekog smisla, prvo je uočila majka koja ga je podupirala u njegovim naporima. A da je ona i poslije pomno pratila medijske uspjehe svoga sina, potvrđuje i velika knjiga s press-clippingom iz 70-ih i 80-ih godi- na koju Mirko danas čuva u svom njujorškom studi- ju. Mali kuriozitet može predstavljati podatak da se u medijima njegovo ime prvi put javlja 1969. u vijesti da je na natječaju Zagrebačke banke i Večernjaka nagra- đen za literarni sastav na temu Što bih učinio da imam puno novca. “Tada je moja majka svima pokazivala da je tekst o njezinom sinu izašao na zadnjoj stranici Večernjaka”, reći će. Početak 70-ih obiteljski je bio prilično buran i premda on o tome mnogo ne gov ori, vjerojatno ga je dosta odre- dio. Možda je tih godina prvi put pokazao i odlučnost i čvrstoću karaktera. To su godine problematičnih odno- sa s ocem, koji je želio da mu sin ide u vojnu gimnaziju i nije želio čuti za Primijenjenu i umjetničku karijeru. U to vrijeme i odnos između oca i majke postaje sve nape- tiji, a [post]hipijevska kultura i psihodelija donose i prva iskustva s drogama. I dok bi u nekom drugom slučaju spoj disfunkcion alne obitelji i psihoaktivnih supstanci rezultirao još jednim talentom koji je mnogo obećavao, ali malo ostva rio, Ilić je ubrzo shvatio da bi ga takav put upropastio. “Vrlo je lako skliznuti u jednom ili drugom smjeru [bavljenja kriminalom ili umjetnošću]. Mislim da sam se spasio jer sam bio pomalo talentiran, a moja je majka to prepoznala i ohrabrivala me”, kaže. Podržao je majku u odluci da se rastane i sam počeo raditi i zarađivati. I kako mama svjedoči, nikad od nje nije tražio novac za pribor za crtanje i materijal. Prvi pla- ćeni posao bilo je ispisivanje brojeva na 6000 sjedala na Dinamovom stadionu. U lipnju 1974. odlazi u Tunstead International Farm Camp, u Norwichu, radi u berbi ja- goda i zatim tako zarađenim novcem putuje naokolo, kupuje knjige i stripove i poštom ih šalje doma. U to vrijeme domaće strip izdavaštvo zapada u jednu od brojnih kriza, gase se publikacije, a domaći autori okreću se drugim zanimanjima. Tako se i u Omladinskom tjedniku više i zanimljivije piše o stripu nego što ga se objavljuje: na duplerici broja 170, iz siječnja 1973, Darko Glavan objavljuje tekst o novom ame- ričkom stripu [Crumb, Spiegelman, Gilbert Shelton…], objavljuju se i prijevodi teoretičara poput Umberta Eca, a krajem 1973. i serijal u kojem pod zajedničkim nadnaslovom Putovi i stranputice stripa razni autori govore o pojmu dječjeg stripa, klasicima poput Fostera i Raymonda, superjunacima, a u dva navrata i o francuskom novom stripu − Reiseru, Willemu, Wolinskom te Crepaxu. U trećem razredu Primijenjene za razrednicu dobiva Zrinku Jurčić Tatomir, koja je uvelike utjecala na nje- govu generaciju; ne samo štiteći ih kad su u školi izazi- vali frku koja nije odgovarala konzervativnije nastroje- nom dijelu nastavničkog zbora nego i shvaćanjem da je strip umjetnost. Prvu ilustraciju objavio je u Omladinskom tjedniku. “Donio sam urednicima gomilu crteža i ostavio ih u re- dakciji. Nisam smatrao kako je važno da ih potpišem, pa je nakon par tjedana jedna moja ilustracija − neka majk a s djetetom − objavljena, ali bez mog imena.” Nakon toga Ilić kontinuirano objavljuje u omladinskom tisku, počinje surađivati u Modroj lasti, u listu za djecu smib, a zatim i u izdanjima Vjesnikove kuće, prvenstveno u vus-u. Kao i mnogi drugi s Primijenjene, za vrijeme ljetnih praznika 1975. honorarno radi u Zagreb-fi lmu, tada centru Zagrebačke škole crtanog fi lma. “To je bio ljetni posao zahvaljujući Aleksandru Marksu. Fazirao sam i animirao. Radio sam na reklamama za Standard konfekciju, čak i jednu veliku animaciju za prezentaciju Podravke. To je bilo nešto dosta zanimlji- vo, živa slika se miješala s crtežom. Crtani fi lm nikad nisam radio, to je bilo previše komplicirano. Morao si sto godina biti tamo prije nego što ti prije smrti daju da napraviš svoj fi lm. Međutim, tamo sam skužio da moje radne navike nisu tako nenormalne, da i drugi ljudi rade noću. Upoznao sam Devlića koji je tamo radio redovitije i nekoliko drugih ljudi koji su mi poslije mnogo značili, na primjer Zlatka Boureka. Tako da je to bilo vrijedno iskustvo; a i neki novac sam zaradio.” Tako se polako okuplja jezgra budućeg Novog kvadrata: Kordej, Mešić, Zimonić i Ilić društvo su iz Primijenjene, radeći u Zagreb-fi lmu Ilić upoznaje Devlića i Kunca, a motajući se po sl-u nešto starijeg Marušića. Iz tog druženja razvija se intenzivnije teorijsko i praktično bavljenje stripom − “Znao sam satima stajati na tramvajskoj stanici s Radovanom Devlićem, i mi smo ti maštali o stripu…” U to vrijeme Ilić odlazi od kuće: “Moja mama, relativno mlada, već je bila rastavljena, a običaj je bio da ostaješ s roditeljima dok ne završiš faks i po mo- gućnosti još malo dulje. Prvo, nju sam blokirao da ima život. Drugo, znao sam neke draže žene od svoje mame s kojima sam htio živjeti. Imao sam sreću što sam sa osamnaest zarađivao dovoljno da mogu plaćati stan. Ubrzo sam shvatio da je bila pogreška iznajmiti jednosobni stan. Bio sam jedini u svojoj generaciji koji je imao stan, pa mi je netko stalno dolazio na vrata. Onda sam shvatio da ne mogu raditi ako je netko stalno tu, pa sam se preselio u dvosobni stan. U moju radnu sobu nitko nije smio ući, a ostalo je bilo na korištenje.” Iz omladinskog tiska 1976. godine u Vjesnik, s aurom talentiranog novinara i uspješnog urednika, dolazi Željko Žutelija. Preuzima Tinu i od pomalo sen- zacionalističkog magazina za šiparice pokušava napraviti moderan magazin za mlade djevojke. No, taj pokušaj podizanja kvalitete rezultirat će padom naklade pa je list ubrzo ugašen. “Moj prvi veliki break prije Poleta bila je Tina. Još 1971. sam se u jednom broju pojavio kao fotomodel uz temu prva ljubav, a poslije sam radio ilustracije za mlade gospođice.

Sve do 1979. godine Škola primijenjene umjetnosti trajala je pet razreda. Tako je Mirko u ljeto 1975. predao molbu za izvanredno polaganje četvrtog razreda, položio sve ispite, pa je školske godine 1975/76. pohađao peti razred. Završni ispit sastojao se od maturalnog rada, pismenog i usmenog ispita iz hrvatskog jezika i književnosti, povijesti umjetnosti i rada u materijalu. “Izvlačili smo papiriće sa zadacima i ja sam dobio povijest kostima”, priča Ilić. “Napravio sam fotogra- fi ju svog nagog tijela, a preko intimnog dijela ispisao sam ‘Izložba historijskih kostima’. Moram priznati da je to izazvalo interes, te da je ženska polovica škole stajala pred plakatom i buljila. Bio je to svojevrstan skandal.”  Po završetku Primijenjene želio se upisati na zagrebačku Akademiju  likovnih umjetnosti, ali kao i mnogi drugi poznati autori nije primljen, što nam dosta govori o karakteru te institucije. “Na prijedlog Duška Petričića otišao sam na beogradski Fakultet primenjenih umetnosti”, priča. “Kad su me tamo primili, rekao sam ‘Hvala vam najljepša, sad sam se izliječio od kompleksa, nemojte držat moje mjesto’.”  U vremenu provedenom na Primijenjenoj ima svoje korijene i Mirkova trajna fascinacija Bućanom, ali i agonistički odnos, friendly enemies, koji karakterizira njihovu komunikaciju. O tom vremenu, atmosferi, odnosu prema Bućanu i drugim utjecajima Ilić priča: “Mislim da je na mene najviše utjecao − a što se ne vidi na mom radu − Boris Bućan. Ja sam Bućanove stvari prvo vidio na ulici. Onda je naša razrednica, mlada i nadobudna Zrinka Tatomir, rekla da će nas odvesti svom prijatelju koji je grafi čki dizajner. To je bilo prvi put da smo vidjeli neki studio grafi čkog dizajna, jer na školi su, osim profesora iz pisma, svi bili slikari. Što nije ništa loše, ali… Odemo mi Bućanu i od trenutka kad smo ušli, meni se sve to svidjelo. Pokazao nam je plakat koji je napravio za Gavellu, predstava Večeras improviziramo. Uzeo je logo Gavelle, izvadio elemente, preslagivao ih i pitao nas klince zašto je takav plakat. Ja mu kažem: Pa improviziranje s logo- tipom! I tu meni krene. Meni je to bilo lijepo. Veselila me je količina slobode koju si on uzima, slobode s medijem. Škola je još uvijek govorila o eksperimentu Exata, tu i tamo bi spominjali poljski plakat, manje-više je obrazovanje u Primijenjenoj stalo s Toulouse-Lautrecom, kao − on je najbolji dizajner, a poslije je sve krenulo nizbrdo s plakatom! Zato je moje obrazovanje tamo bilo mnogo bolje na nivou ilustracije nego dizajna. Svi su oni znali napraviti dobru ilustraciju, naši umjetnici su od toga živjeli. Hegedušić, Zemlja, itd. sve su to bolje ilustracije nego slike. S Bućanom ja prvi put vidim nekoga tko je stvarno dizajner. Druga osoba koja je dosta utjecala na mene i koju ni- kada dosad nisam, nažalost, spomenuo u intervjuima je F. V. Holi. On je bio grafi čki urednik u Studentskom li- stu, i skupljao mi cinčane klišeje od stripova jer je znao da je to vrijedno. Uzmi si to, veli, trebat će ti. Tako sam ja donio svoje klišeje, a on mi je dizajnirao katalog za izložbu u sc-u. Od ilustratora bi to bio Duško Petričić. Ne znam dal’ se kuži, al’ moji radovi ne liče na njihove. Mene je izuz et- no veselilo da vidiš kako je netko pametan. Arsovski i Picelj su došli poslije. Iskreno govoreći, da bi uživao u njihovom dizajnu, moraš imati predznanje. Ne možeš uživati u dizajnu Arsovskog ako nemaš neku vizualnu kulturu. Tako da je to došlo poslije. Tek danas se otkrivaju likovi kao Vulpe… Jel’ on radio onaj plakat − danas ga nitko ne spominje − za neko prvenstvo u klizanju na ledu; to je bila neka gomila boja, a zapravo kad pogledaš, to je refl eksija klizačice, naopako, dosta je čudno. Ali ne možeš to voljeti kad imaš 15 godina! Voliš one koji su šaka u facu. Nismo slušali komorne orkestre, nego neke koji su navinuli razglas da se stakla ra- padaju. Ne uživaš u Bergmanu s 15 godina, nego u Sergiu Leoneu… Na izvjestan način sve to što Bućan radi je naravno prije punka, ali veoma slično pljuvanje sistemu u facu. Kod Arsovskog malo teže kužiš gdje on gura svoje zidove. Znao bi se na ulici pojaviti Bućanov plakat zbog kojeg bih ja tjedan dana mislio, grizao bih u glavi oko toga i doslovce bi se znalo dogoditi da ti jedan njegov plakat promije- ni način razmišljanja. Naravno, ta neka pop kultura je bitno utjecala na mene. Filmovi ili Monty Python, koji su imali ogroman utjecaj na sve što smo radili iako ih se rulja nikad ne sjeti kad se o tome govori. Naravno, osnovna stvar koju sam dizajnerski gutao bile su omotnice za ploče. Hipgnosis, na primjer. Gledaš omot Pink Floyda, pa su [na omotu albuma Ummagumma] na ovoj slici ovak, pa ovak, pa ovak, pa se pitaš kak’ su to napravili… To je meni bilo… U stripu bi to bio Moebius, ali i to je već poslije. Prije toga je bio američki underground koji me je živcirao jer nije bio perfektan. Nešto bi dobro napravili, a onda zeznu ostatak, a ja: ‘Neee…’ Ta želja za perfekcionizmom stalno me je mučila. Međutim, nikad me nisu fascinirali M. C. Escher i sve ovo kaj su ljudi obožavali; to mi je izgledalo ko loše narkomanske furke.

Nikad nisam toliko pušio ni poljski plakat, ali je kasnije na mene dosta utjecao Roman Cieslewicz iako nisam znao puno njegovih radova. Mi smo se nešto kao upoznali kad je on bio u Startu. Start mi je otkrio još jednog čovjeka koji mi je bio dosta važan, a to je Roland Topor. Napravio je par nevjerovatnih ilustracija, neke užasno mračne seksualne stvari, napisao je 3-4 romana, prema jednom je Polanski snimio Stanara… Još je jedan čovjek iz Zagreba jako utjecao na mene. Bio je to Davor Slamnig. S njim sam išao u osnovnu školu. On je došao iz Amerike, tamo je popušio underground stripove, pa je kemijskom po bilježnicama crtao jako dobre stripove, nešto kao: poštar zvoni na vrata i viri kroz špijunku dal’ se nešto vidi unutra, a klinac ga strijelom kroz špijunku upuca u oko! To su bili njegovi stripovi. Ja bih došao Davoru doma, on bi imao gomilu svega i svačega što je donio iz Amerike, izgledalo je ko raj, sve puno plastike… S druge strane njegov tata je u tvojoj či- tanci! Vrlo kratko sam svirao u Davorovom bendu koji se zvao Ricinus, a ja sam, kao, bio bubnjar. Kasnije je to postao pravi bend i on je svirao naokolo, pa su ga tako i primijetili. Od Davora sam dosta toga naučio tako da je bilo vrlo logično da je on napisao nekoliko scenarija. Nisam htio da mi drugi baš puno govore što i kak’, ali sam skužio da tog frajera mogu slušati, da je to u redu.” Uz pohađanje Škole za primijenjenu umjetnost vezano je i nešto više od takvog crtanja stripa po bilježnicama. “Imao sam sreću da sam u toj školi bio u društvu trojice, četvorice ljudi koje je zanimala ista stvar: strip. Bili su to Krešimir Zimonić, Igor Kordej i Emir Mešić. Iako smo već tada crtali, bili smo prije sve- ga skupljači. Pristajali smo da ljudima čistimo tavane pod uvjetom da uzmemo sve stripove koje bismo našli. Tako danas imam dvije, tri tisuće stripova.”  To je doba velike stagnacije u domaćem stripu. “U to vrijeme sve naše veće strip edicije su zamrle ili zamirale. Strip-art, Plavac. Izlazili su samo Stripoteka i Politikin zabavnik. Dakle, tjedno smo mogli kupiti dvije do tri strip revije, ako su se uopće mogle tako zvati. No, mi smo osjećali potrebu za stripovima makar bili oni najlošiji i najodvratniji. Ta situacija nas je prisilila na skupljanje starih stripova. Moja ko- lekcija seže negdje do 1923.” Uz pop kulturu i strip momci iz špu-a gutali su i knjige, naročito strana ilu- strirana izdanja o umjetnosti koja su se u to doba pojavljivala u knjižari Mladosti “Inozemna literatura”. Prema vlastitoj tvrdnji tako mu je jedna jedina ilustracija Brada Hollanda − Junkie za Th e New York Times iz 1972. − koju je vidio u ne- kom broju Graphisa ukazala na svu snagu ilustracije i navela ga na to da bude to što danas jest. “

U međuvremenu smo otkrili pravu stvar: knjižaru u Gundulićevoj. Tada su tamo počeli dolaziti prvi strani stripovi. Mi smo sve vrijeme osjećali da se može i mora bolje, ali nismo bili sigurni ni kako ni zašto. Nismo imali alternativne primjere. Bojali smo se da možda previše želimo. I onda smo vidjeli te stripove u Gundulićevoj: često u boji, u kvalitetnom uvezu… Koštali su nebulozno mnogo − automatski su postali svetinja. Nastava u Primijenjenoj u to vrijeme je bila i prije i poslije podne, s pauzom od sat, dva za ručak. Kod kuće smo tvrdili da ne može- mo stići na ručak da bismo dobili lovu da ručamo u gradu. Vraga! Završilo bi na pommes frittesu u Turistu; te strane edicije stajale su od pet do deset tisuća dinara, što je u to vrijeme, 1972, bilo zaista puno. Stripovi koje smo tamo vidjeli danas su smiješni, otprilike ono što danas objavljuje Stripoteka. U međuvremenu smo otkrili američki underground, francuski novi strip, bila je to ogromna količina informacija. Bilo je jako teško bilo što objaviti. Nešto smo utopili u školskom listu i to je bilo uglavnom sve. Imali smo vremena da jedan kadar radimo na normalnom formatu šeleshamera. Sjećam se: Igor i ja smo radili dva stripa i čitava naša klasa bila je oblijepljena u krug.” Tih godina društvo iz Primijenjene okuplja se preko puta škole na Trgu maršala Tita, u Kazališnoj kavani i u obližnjem kafi ću, nomi- nalno slastičarnici Zvečevo u Masarykovoj, u koji su dotad dolazili samo tehničari iz hnk-a i radnici Školske knjige. Sljedećih godina krug oko Zvečke i Kavkaza postat će kultnim središtem zagrebačke novovalne scene, a Mirko će tu dogovarati većinu poslovnih sastana- ka. “Ja mislim da su najveći poslovi u rock‘n’rollu i dizajnu naprav- ljeni pred Kavkazom i Zvečkom. U vremenu prije mobilnih telefona i faks-uređaja, to je bio ured.”  Ali to je već drugi dio priče u kojem Ilić na velika vrata izlazi u javnost.