Drugi Zagrebački Triennale

Iz teksta Darka Venturina/2. Zagrebački Triennale 

Već godinama psi laju, a karavane prolaze, nepokolebljivo mirne, nepokolebljivo gluhe. U mnogim zemljama ovog nesretnog svijeta, koji ima dovoljno novaca za razaranje i suze, a uvijek premalo za sreću, za bolje i ljepše, u mnogim zemljama, a ne samo u našoj, već godinama traje bitka za novo, za novo u malim ljudskim mjerilima. Ona je još uvijek uzaludna, jer šačica ljudi, koji traže ljepotu za svakoga, mogu samo željeti, mogu samo žaliti, što barem dio onih sredstava o kojima ovisi sreća, pa čak i sudbina čovječanstva, nije u njihovim ruka­ ma. I tako prolaze godine sputnika, raketa, nadzvučnih brzina i atomskih pokusa, godine u kojima ljudski duh doživljava jedan od onih veličanstvenih uspona na svim područjima uma, godine u kojima srce, u kojima mala ljudska radost ostaje po strani. A čovjek, obični i bezimeni čovjek, nedjeljiv na proste faktore, na srce i um od kojih bi jedno hranio danas, a drugo sutra ili možda nikada, čovjek, koji svojim žuljevima omogućava let sputnicima, mali čovjek traži svoje, svim ustavima svijeta garantirano, pravo na radost. Nudi mu se posvuda veliki nacionalni ponos, ali to nije ono što on tra­ ži. Mir unutar četiri zida, sigurnost za sutra, sreću za danas, jer njegovo je srce ipak veće od uma; slobodu od straha, jer njegov razum nije mnogo manji od srca.

Šačice ljudi koji osjećaju veliki nesklad vremena i traže ljepotu za svakog, nemoćne da ostvare nesvjesnu želju veći­ ne, bore se koliko mogu da dani radosti postanu barem bliži. Sveukupno njihovo djelovanje, njihov rad, izložbe, predavanja i članci pokazuju jedan od mogućih putova što vode bliže k sreći. Ne konačan, ne najvažniji, ali mnogo značajniji no što se obično misli. Karavane, nažalost, prolaze, veličanstveno mirne. U nizu priredbi, organiziranih od avangarde, koja zna što hoće, koja se već desedjećima, već oko pola stoljeća trudi zainteresirah i prekinud indiferentne, samozadovoljne i uspavane moćnike u industrijama, trgovinama ili čak vla­dama mnogih zemalja svijeta.

Zagrebački triennale je jedna od najmlađih manifestacija ovoga pokreta. Manifestacija bez tradicije, u klimi do jučer polukolonijalne zemlje, bez odgovarajućih kadrova i s vrlo uskim slojem publike, kao i svagdje drugdje pretežno snobova. Manifestacija u zemlji mladoj i probuđenoj, u uvjetima brzog napretka na mno­ gim područjima proizvodnih i društvenih odnosa. Pisad o takvoj manifestaciji sada, u vrijeme njena zbiva­ nja, dok još nikakva patina vremena nije pala na nju, pisati danas i ne doći pritom ni na trenutak u dilemu, ne čini mi se lako. Možda čak ni moguće. Mladost ove priredbe, nedostatak vlastitog iskustva i kadrova, niski nivo medija u kojem je izrasla i, konačno, njezin veliki cilj, sve to navodi kritiku na blagi, pokroviteljski stav koji prašta nedostatke, jer su neznatni u odnosu na zasluge.

S druge strane, bogato i dugogodišnje iskustvo i tradici­ja drugih, koje kroz fotografiju i pisanu riječ dopiru i do nas, postojanje određenog internacionalnog (mada umjetno u časopisima stvorenog) prosjeka na području primijenjenih umjetnosti i principa da se velike namjere moraju mjeriti odgovarajućim mjerilima — sve to govori da bi kriterij za ocjenu ove izložbe morao biti strog i visok. U sličnim slučajevima dileme, naša kritika redovito i, čini se, sa zadovoljstvom odabire srednji put kompromisa, u kojem nakon uobičajenog glađenja po glavi dolazi na kraju onaj obavezni “ali”. Budući da mi se najvećom slabošću čini nepriznavanje vlastite slabosti, budući da pothvatima uistinu velikim ne može nauditi ni najstroža kritika nedostataka, budući da ne volim srednje putove, koji mnogo ne kazuju, dozvolit ću si da se prema Triennalu odnosim s velikim zahtjevima. Mislim da bi svaki drugi stav značio podcjenjivanje naših mogućnosti, podcjenjivanje kulturnog značaja priredbe kao što je ova. Budućnost Triennala će pokazati da li sam bio u pravu, ali ja već danas ne sumnjam u sud vremena.

Gledan očima stroga suca, mjeren ne prema onom što viđamo u domaćim trgovinama, već prema standardu boljih stranih ostvarenja, 2. Zagrebački triennale ne prelazi, a mjestimično čak ni ne doseže domet solidne izložbe pred­ meta u primijenjenoj umjetnosti. Vrijednošću izloženih eksponata ovogodišnja priredba zaostala je znatno za kulturnim značenjem Triennala kao institucije, što ne treba smatrati podcjenjivanjem izloženih rezultata, već visokom ocjenom uloge Triennala, možda više buduće nego sadašnje. Promatrače, koji su od Triennala očekivali mnogo, izložba je razočarala, jer mnogo nismo dobili. Možda smo vidjeli dosta, ali dosta nije uvijek isto što i dovoljno. Na stvaranje ovog negativnog suda najviše je utjecala spoznaja da se, unatoč povećanom opsegu i boljoj orga­ nizaciji izložbe, u toku četiri godine ništa suštinski nije iz­ mijenilo. Neoprostivo pomanjkanje predmeta industrijske proizvodnje ili barem dobrih i prihvadjivih prijedloga za industrijsku proizvodnju, danas je isto tako evidentno kao i na prvoj priredbi Zagrebačkog triennala. Ovaj je prob­ lem bio u centru pažnje organizatora Triennala, u vidu niza aktivnosti organizacione naravi. Međutim, činjenično stanje prikazano eksponatima pokazuje da smo u rješavanju ovog pitanja još uvijek na početku. Zaista, dok se ovo pitanje ne riješi u principu na širokoj bazi, dode nam mora biti izuzetak i pojava pionirskih početaka, koji se u masi indi­ vidualnih kreacija gube.

Gledamo li samo eksponate, izolirano od postave i rasporeda, lijevo krilo bi se moglo smatrati uspjelijim dije­ lom ove revijalne izložbe, jer izložena ekonomska propa­ ganda, i ona realizirana, jednako kao i ona samo predložena, pokazuje likovnu kulturu koja nije za podcjenjivanje. Na­ žalost, ovdje je učinjena druga pogreška: od silne šume, stabla su ostala skrivena, jer je preveliko mnoštvo plakata i plakađća trebalo razmjestio na relativno skromnu prostoru. Osim toga, da bi priča bila žalosnija, da jedna pogreška ne bi ostala sama, to se uradilo vrlo loše. Mirni raster drvenih platica i bojom diferenciranih ploha, kojima je zaista sretno i vješto riješen prostor, razbijen je i negiran kakofoničnom postavom koja se nije obazirala na ozbiljnost konstrukcije. Umjesto da se trijezni mir ploha naglasi principijelno geo­ metrijskom postavom eksponata (za što je bilo dovoljno mogućnosti, jer su dimenzije eksponata uglavnom standar­ dizirane), otišlo se u nemirno skakutanje papira i papirića upravo po svim plohama i, začudnom dosljednošću, čak do stropa.

Za ilustraciju: dva Bourekova plakata za Velesajam, dva plakata, dakle, istog autora, iste namjene i istog likovnog tretmana, stavljena su centralno u dvije susjedne plohe, iako bi obje dobile posve drugačiju vrijednost da je jedna bila potpunije iskorištena s oba plakata, a druga ostala pra­ zna; medu male Vulpeove radove za “Plivu” umiješao se, razdijelivši ih, Bisov plakat normalne veličine o tjednu sa­ obraćaja, a u susjednoj niši, kao skrojenoj taman za njegovu veličinu, nastavljeno je opet s malim Vulpeovim kompo­ zicijama, također za “Plivu”. I tako kroz sve plohe i sve vi­ sine, bez odmora za oko, bez smirivanja igre i poštivanja osnovne organizacije prostora. U takvim uvjetima nije došla do izraza ni ljepota pro­ stora, ni pojedinačna vrijednost radova, a to je šteta u oba slučaja. Da se je škartiralo izvjestan broj samo Vulpeovih djela i da je postava provedena savjesnije, s manje žurbe, to bi mnogo pomoglo preglednosti izložbe, što direktno znači da bi i dojam o njezinoj razini bio povoljniji. Istina je da je Vulpe za sada još uvijek jedini koji je uspio prodrijeti i dobro se plasirati u praksi; istina je da ulazi u red naših najozbiljnijih dizajnera, ali izbor njegovih radova ipak je preširok. To se pokazalo prije kao hendikep nego kao prednost, jer su drugi s manjim brojem eksponata pokazali dobre, a upravo radi manjeg broja možda čak i ujednačenije rezultate. Među njima barem Julija Pavelić, Ivan Picelj, Branka Baić i Zlatko Zrnec zaslužuju da budu spomenuti po dobru. N a skulpturu i drveno posuđe u ovom dijelu dvorane moglo bi se primijeniti gotovo sve što je rečeno o keramici i tekstilu.

 

Nema velikih djela; skoro sve je samo solidno. Među pokućstvom, Murkovićeva fotelja još uvijek ost­ aje najslikovitija i najuvjerljivija, a Bernardijev stolac, kao i prije zgodan, ali prekompliciran i preskup za serijsku pro­ izvodnju. Onaj najmanji dio, s tematikom oko kazališta, najbolji je, najcjelovitiji, najujednačeniji dio ove revije Triennala. Scenografije Richtera i Zagotte, duhovito prikazani kostimi Jagode Buić-Bonetti i oni manje duhoviti, ali podjednako dobri Inge Bregovac, Jasne Šubić-Novak i Marije Zidarić, jednako kao i hortikultura Silvane Seissel i Angele Rotkvić, ulaze u širi red ponajboljih ostvarenja koja smo vidjeli na ovogodišnjem Triennalu. Da je Benažić bio reprezentiran boljim svojim radovima ili možda samo uspjelijim fotogra­ fijama, ovaj dio izložbe uspio bi u potpunosti. Didaktička izložba u Grafičkom kabinetu i Izložba stanovanja u Društvu arhitekata puno su prerasle nivo umjetničkog paviljona. Fotografski prilozi u Grafičkom kabinetu dobro su odabrani i popraćeni pametnim tekstom, kojemu je ipak veliki nedostatak činjenica da nije pisan za ovu priliku, a to znači niti za ovu publiku. Za potpuno razumijevanje potrebna je izvjesna pret­ hodna sprema i šira kultura – i likovna i opća, koja je s razlogom pretpostavljena pri pisanju Radićevog referata, ali bez razloga u ovoj prilici.

Prestručni tekst trebalo je ipak olakšati, adaptirati za ovu zgodu, a usto još radikalnije kra­ titi, jer ovako ga malo tko pročita do kraja. Za razliku od Umjetničkog paviljona, ovdje vlada mir­ na i ozbiljna atmosfera, a eksponati su (s izuzetkom onog kineskog anakronizma koji je ne znam kako zalutao u društvo, gdje mu nije mjesto ni po preživjelom oblikovanju ni po vraćanju unazad u tehničkom smislu) mnogo bolje odabrani. I spretni prototip električnog lonca i interesantne Dobrićeve svjetiljke iz pleksiglasa i tekstil Slave Antoljak i dobar Marohnićev stolac i za početak dosta solidni “Jadra- novi” stolci i odlične, a tako jednostavne Pukanićeve džezve i Planinšekova boca za “BIS”, a iznad svega porculan Marte Šribar, kojeg se ne bi stidjela nijedna europska tvornica, ali koji Jugokeramika nikako da počne proizvoditi, sve su to djela, kojima su osigurana mjesta i na jednom Triennalu, i užem i boljem od ovoga. Namještaj u Društvu arhitekata većim je dijelom prila­ gođen industrijskoj proizvodnji, jednostavan i čist. To prvenstveno vrijedi za obje sobe za dnevni boravak, što je prije svega Antoninijeva zasluga. Najnoviji njegov pokušaj, koji ide za što jeftinijim rješenjima, programatski je neo­ bično zdrav i pozitivan, ali u realizaciji još uvijek nedorečen i sirov, bez one elegancije i nenamedjivosti, ali ozbiljne kvalitete i uravnoteženosti, koju ima već poznata soba u proizvodnji DIP-a iz Novoselca. Još nešto truda, razmišlja­ nja i vremena manjka do rezultata koji bi se mogao nazvati zrelim, ali Antonini, ako bude htio, može prevaliti razmak. To je dokazao. U stavku dobitaka ovog Triennala treba uknjižiti i Benažićev radni stol i stolac, dobru Lentićevu fotelju, onu finu i čistu Rosićevu stojeću i vrlo dobru stolnu svjetiljku, odložnu plohu za novine Slave Antoljak i ME-BA poklopac za klozetsku školjku, konačno jedan novi industrijski pro­ izvod koji se može vidjeti i u trgovinama, a ne samo na Ve­ lesajmu. Benažićev stol mogao bi doduše biti i nešto veći, a stolac jednostavniji; Lentićeva fotelja još uvijek zahtijeva korekciju detalja; kod Rosićeve svjetiljke (jednako kao i kod Dobrićevih) može se postaviti pitanje da li je toliko praktična koliko je lijepa, ali sve su to sitne zamjerke. Krupnije se mogu odnositi na vizualno pretežak stol u blagovaonici, na zaobljene, industrijskoj proizvodnji stra­ ne oblike stolca i plohe za sjedenje, također u blagovaonici, na – barem naoko – neudobne forme Marohnićeva stolca, a najteže na onaj stol sa staklenom plohom i stolnu svjetiljku koja ga dopunjuje. Trioban, za naše prilike nov kao ideja, zasad treba regi­ strirati upravo kao postepeno prodiranje novih misli, jer u likovnom smislu još nije posve uspio. Da rezimiramo. U odnosu na prethodni, ovogodišnji je Triennale pokazao u nekim svojim aspektima poboljša­ nje, a u drugim izvjesni pad kvalitete, pa se može konstatirati da je u cjelini razina ostala na podjednakoj visini.

Budući da vrijeme prolazi i dani donose uvijek nešto novo, stajati na mjestu isto je što i nazadovati. Odatle izvjestan okus razočaranja, iako sve nipošto nije crno. Uza sve zamjerke, izvjestan broj eksponata dosegnuo je nivo koji nas bez sumnje i bez straha može reprezentirati na bilo kojoj izložbi pred bilo kojom publikom svijeta. U keramici to je odličan servis Marte Šribar; u staklu isto ta­ ko dobre Goldonijeve posude; u tekstilu ona prostirka iz lika Jozefine Kovačić i dekorativne tkanine Jagode Buić- -Bonetti; od igračaka možda jazavčar Nade Traub; iz metala fina Armanova crvena pepeljara i nakit, te Pukanićeva dže- zva; iz kazališne grupe (Richter, Zagotta, Kostinčer-Brego- vac, Šubić-Novak, Zidarić) od svakog ponešto; od fotogra­ fije svakako Dapčev Feješ; iz grupe ekonomskog publiciteta oprema za Jugokeramiku, a još više odličan “Chocolat li- quer” Julije Pavelić; lijepa i decentna oprema knjiga Branke Baić; koncizni Piceljev plakat “Moderne Kroatische Kera- mik” za izložbu u Beču i oba plakata za Triennale (Richter i Vulpe); poznati Dodo i još dosad u ovom obliku kod nas nepoznata primjena fotografije na kutijama za Inave i Tistin Zlatka Zmeca; zatim dvije Rosićeve svjetiljke i onaj stariji Antoninijev namještaj.

Nije ni malo, ako se gleda ovako “oljušteno”, nije ni malo, jer postoji još i određeni broj i drugih predmeta koji su samo za nijansu slabiji, ali sve se to gubi u prevelikom nizu ne izrazito loših (takvi su bili tek izuzetak), ali zato ipak samo prosječnih radova. Pouka za budućnost: ni po babu ni po stričevima tre­ balo bi zato sljedeći put izvršiti izbor stroži od ovoga, jer – bolje je manje pa dobro, nego više pa raznih vrijednosti. Ako smo odlučili da sudjelovanje na Triennalu znači počast za autora, što se čak i formalno potvrđuje, onda nam mora biti jasno da to nameće i potrebu strožih kriterija, potrebu oštrije selekcije. Zahtjev kvalitete treba odrješito postaviti pred (možda i podsvjesno) nastojanje da se djelovanje kreatora na polju primijenjenih umjetnosti prikaže širim i intenzivnijim nego što je uistinu. Ono se nažalost još uvijek nalazi u jako uskim okvirima i proteže na vrlo ograničeni krug potrošača. Stvarna uloga primijenjenih umjetnosti, ma koliko potencijalno velika, u ovom momentu je zaista skromna i tu ne treba zavaravati ni sebe ni druge vješanjem jedne iste draperije na nekoliko mjesta u nekoliko boja, izlaganjem većeg broja zidnih tanjura, ukrasne keramike ili tekstila iz ruku pojedinog autora.

Trenutno, domet primijenjenih umjetnosti dopire rijetko dalje od dometa Forme, Contempore ili Lignum Coopa. To je žalosno i protiv toga se treba boriti, ali ne zatvarati oči i plašiti se istine. Boriti se za pravo građanstva, za prodor u život, za stvaranje pogodnije temperature koja će predmetima primijenjene umjetnosti omogućiti osvaja­ nje terena u industriji, a time i u domovima onih koji su danas još daleko od dosega Contempore. N a tom terenu, na terenu propagande primijenjenih umjetnosti, Triennale je totalno zakazao. Ako to i ne spada u uski okvir izložbe, u čitavom kompleksu Triennala i oko Triennala događaj je trebalo iskoristiti kao povod za atak na mnijenje društva, za osvajanje novih pozicija i drugačijih odnosa. Predavanja, radio, tisak, snažna i efikasna sredstva suvremene propagande ostala su manje-više nijema, a to se nije smjelo dogoditi.

Trebalo je govoriti i pisati, možda čak svakog dana, da ljudima ostane ponešto u uhu i svijesti i za dane koji slijede. Umjesto toga, čak ni skupni posjeti škola nisu imali vodiča. Zar smo se umorili već sada na početku? Pioniri Bauhausa, pred toliko godina pokazivali su mnogo više prodornosti, entuzijazma i spretnosti, pa njihovi uspjesi i jedinstveni rezultati i odjeci u svijetu dolaze kao logična posljedica upornosti i zalaganja. Nikada se na ovom terenu nije prodiralo olako i bez borbe, i nastavimo li ovako ležerno kako smo započeli, ni treća nam izložba neće do­ nijeti revolucionarnih promjena. Ništa ne pada samo s neba, jer su biblijska vremena odavno prošla. Bez poticaja ni industrija, a još manje trgovina, neće doći ususret umjetno­ sti. Pa kad je tako, a svi znamo da je tako, zašto se ne rav­ namo po onoj narodnoj: “Kad neće brdo Muhamedu…” Jedna je prilika propuštena, ali još nije kasno, jer kada se hoće, nikada nije prekasno. Dobro bi bilo samo upamtiti pogreške i ne ponavljati ih sutra opet, pa da jednoga dana Triennale postane pri­ redba ne samo lokalnog, već možda i europskog značenja. To nije pretjeran, predalek i nedostižan cilj; to nije nešto što ne možemo. Treba samo dovoljno uporno htjeti i dje­ lovati, koristiti pogreške jednako kao i uspjehe, treba se odreći vječitog podcjenjivanja vlastitih mogućnosti i posta­ viti velike ciljeve, jer samo oni vode velikim rezultatima. Upravo zato je ovaj članak tako intoniran.