Izložba Novih Tendencija

Iz teksta Ljiljane Kolešnik/Socijalizam i modernost

Prva izložba Novih tendencija, održana u kolovozu 1961. godine na inicijativu umjetnika Almira Mavigniera, bila je svojevrsni pregled likovnih fenomena s ruba europskog enformelističkog mainstrema, koji su – zalažući se za novi eksperimentalni pristup umjetnosti i drugačiju, društveno angažiranu poziciju umjetnika u suvremenom društvu – predstavljali svojevrsni odgovor na socijalno indiferentnu likovnu produkciju “apsolutnog slikarstva”. Među oblicima umjetničke prakse u kojima je prepoznat potencijal kritičkoga odnosa prema dominantnoj projekciji moderniteta, našli su se i monokromno slikarstvo (Piero Manzoni, Enrico Castellani, Julije Knifer) i objekti načinjeni upotrebom industrijskih materijala (Alvin Mavignier, Otto Piene, Heinz Mack), primjeri “sistemskih istraživanja” (Francois Morellet, Karl Gestner, Ludwig Wilding), optičkih istraživanja površine i strukture objekta (Marck Adrian, Julio Le Parc, Günther Uecker, Gruppo N, Toni Costa, Edoardo Landi), te programirana i kinetička umjetnost.

No, umjesto jednostavne konstatacije o suživotu disparatnih poetika, prva izložba Novih tendencija iznijela je na vidjelo rad velikoga broja umjetnika koji su istovremeno, u različitim europskim zemljama, razvijali novu i gotovo identičnu koncepciju umjetnosti. Orijentirani na optičke eksperimente, a polazeći od saznanja suvremene znanosti i uz obilatu upotrebu novih proizvodnih tehnologija, stizali su – svako u svojoj sredini – do vrlo sličnih rezultata. Iako ih nije povezivala nikakva zajednička programska platforma, riječ je bila o istinskom internacionalnom fenomenu koji je imao svoje predstavnike i u hrvatskoj umjetnosti. Ta činjenica, uz nesumnjivu spremnost samih autora na međusobnu suradnju, potaknula je organizaciju i druge izložbe Novih tendencija, održane 1963. godine.

U razdoblju od 1961. do 1963. većina sudionika prve izložbe Novih tendencija fokusira svoje interese na socijalne aspekte produkcije, recepcije i distribucije umjetnosti, što potiče intenzivne rasprave o demokratizaciji umjetnosti, o društvenoj uvjetovanosti odnosa umjetnika i publike (društva), te o represivnom utjecaju tržišnih mehanizama na suvremenu likovnu produkciju. Problem klasne prirode same umjetnosti, koji je bio osnovni izvor mogućih razlika u interpretaciji operativnih zadataka i konceptualnih polazišta Novih tendencija, u tim je raspravama ostavljen po strani. Težinu toga propusta pokazat će i ishod druge izložbe koja je, s jedne strane, dovela do znatno preciznijeg određenja zajedničkih programskih stajališta, a s druge, otkrila značajne i duboke razlike među pripadnicima pokreta, te tako nagovijestila njegov neizbježni raspad. Prebacivanje težišta s umjetničkih istraživanja na kritički i teorijski diskurs, inzistiranje na impersonalnosti, glorifikacija tehnologije, znanosti i racionalnog sagledavanja umjetnosti, udaljile su od Novih tendencija umjetnike okrenute spiritualnim izvorištima modernizma, što je od 1963. godine znatno suzilo poetički raspon pokreta, a među sudionicima izložbi susreću se samo oni čiji je kreativni čin stavljen pod striktni nadzor racionalnoga mišljenja. Stoga će se na izložbi Nove tendencije 2 (kolovoz 1963.), osim nekolicine već poznatih imena, pojaviti i cijeli postav GRAV-a, talijanske umjetničke grupe Gruppo N i Gruppo T, te po prvi put i veći broj domaćih autora. Uz Vjenceslava Richtera, tu se našlo gotovo cijelo slikarsko krilo EXAT-a 51 (Kristl, Picelj, Srnec), kipar Vojin Bakić, kao i predstavnik najmlađe generacije hrvatskih umjetnika orijentiranih optičkim istraživanjima slikar – Miroslav Šutej.