200 broj Starta

Pokrenut je 1969. godine kao automobilski magazin namijenjen vozačima i u trendu seksualne liberalizacije potkraj 60-ih i početkom 70-ih nakon nekoliko brojeva počinje na tzv. duplerici objavljivati slike obnaženih žena, što je do gašenja lista 1990. ostao njegov prepoznatljiv zaštitni znak. Na mjesto glavnog urednika od 105. broja 1973. godine dolazi Sead Saračević, koji za zamjenika − ustvari šefa redakcije, ključno mjesto u dnevnoj operativi lista − postavlja Marija Bošnjaka i dovodi velik broj novih autora. Time počinje proces pretvaranja Starta u izdanje koje će imponirati čitateljima premda će ga mnogi još godinama potajice ku- povati i skrivećke nositi kući “da djeca ne vide”. Uvode se teme iz tzv. visoke kulture, na ozbiljniji način se počinje pisati o popu- larnoj kulturi, česti su putopisi i reportaže, feljtoni s političkom i historiografskom tematikom, a posebna se pažnja posvećuje ozbiljnim i veoma dugačkim in- tervjuima. Kako ističe Vesna Kesić: “pa- ralelno s ‘depornografi zacijom’ od samog početka teče i stvaranje ‘vizualnog identiteta’, ‘grafi čko oblikovanje’ i kako se to već sve ne zove − ustvari − estetizacija Starta. Prvo ‘čišćenje’ izveo je za- grebački grafi čar Zoran Pavlović još 1973, a ono kardinalno, od kojeg bi se nadalje moglo govoriti i o ‘trećem Startu’, poznati svjet- ski dizajner poljskog porijekla

Roman Cieszlewicz, koji je 1976. za 200. broj Starta doveden iz Pariza. No, važno je da su dotad izvedene i sve važnije sadržajne i orijentacijske promjene lista.”  Cieslewicz je otprije preko Picelja imao kontakte sa Zagrebom, pa su tako 1973. godine Galerija sc i gzh objavili njegovu ‘slikovnicu’ NE! “Vera Horvat Pintarić dovodi u Zagreb Romana Cieslewicza, koga je upoznala u doba ‘68. kad je on išao na Zapad”, priča Bošnjak. “On je baš tada preuredio Elle. U Start dolazi u dva navrata, prvi put za 200. broj. Njegov je slogan ‘200 Startova samo start’ !” Ta pažnja koja je u kući Vjesnik posvećivana novinskoj grafi ci, od nabave novih tiskarskih strojev do pozivanja jednog od tada ne samo najuglednijih nego i najavangardnijih imena da redizajnira magazin, bila je barem dijelom rezultat određenog kontinuiteta napora na kvaliteti vizualnih komunikacija, novinske grafi ke [Pop express s kraja 60-ih u dizajnu Arsovskog, dizajn knjiga i časopisa Zorana Pavlovića za cdd/ckd…] i općem razvoju svijesti o dizajnu [obilježeno osnivanjem i aktivnostima Centra za industrijsko oblikovanje, projektom vi- zualnog identiteta rtz-a…]. Na poziv da redizajnira Start  Cieslewicz je navodno rekao “što ću vam ja kad imate Arsovskog”, a zatim pokušavao namjestiti da upravo Arsovski kao art direktor preuzme list nakon njegovog redizajna, ali ovaj je to odbio. Godinama poslije u jednom osobnom razgovoru Arsovski je komentirao: “Taj je radio kao životinja. Vidio sam ja da to nije za mene” i ukazao na tužnu činjenicu mnogih projekata novinskog redizajna: “Ali vidio sam i njegove prijedloge za redizajn i ono što je objavljivano. Brzo su ovi u redakciji to razvodnili!” To je očito osjećala i redakcija jer će već 1981. Cieslewicz drugi put redizaj- nirati Start.

Cieslewicz nas nije toliko bitno promijenio jer je već Zoran Pavlović dao jed- no suvremeno ruho”, kaže Mario Bošnjak. “Ali mi smo uvijek patili od okvira, negativa. On je to pročistio, debarokizirao, ukinuo negative, protiv kojih sam i ja uvijek vikao. Tiskalo se na lošem papiru; koliko god bila najbolja od svih, to još nije bila štampa koja može dati dobar čitljiv otisak u negativu. On je zapravo naučio cijelu grafi čku redakciju, a i ovaj urednički trakt, misliti, mo der no gra- fi čki rezonirati…” Cieslewiczev redizajn Starta donosi standarde koji se danas čine gotovo samo- razumljivima, ali koji se i danas tako rijetko dosljedno poštuju: važan je odabir, a ne količina fotografi ja; više vrijedi jedna velika fotografi ja nego pet malih; fo- tografi je se prezentiraju kao najveće ili najmanje moguće, sredina nije poželjna; ako je jedna fotografi ja velika, izgleda veća ako je uz nju jedna mala; posvećuje se pažnja kadriranju fotografi ja. Dizajn se pročišćava, izbacuje se sve što je su- višno, čime se otvara prostor za vizualni materijal, pa tako i za ilustraciju. Taj prostor je Ilić znao ispuniti, a i redakcija je brzo shvatila da njegovim angažma- nom Start dobiva novu kvalitetu. Nakon redizajna 1978. godine u Start dolaze i drugi ilustratori iz Novog kvadrata, a možda nije nebitno napomenuti da je upravo tih godina ustaljena na- klada Starta između 180 i 200 tisuća primjeraka. “Uz Mirka dolazi i Kordej. To nije lijepo reći zbog njega, ali vrlo brzo nismo imali gdje sve to objaviti, pa smo ga slali da ilustrira za druga Vjesnikova iz- danja. Imali smo i previše dobrih ilustratora za količinu ilustracija koju smo mogli objaviti. Tu je i Devlić dakako, Skozret koji je radio ilustracije po malim rubrikama. Mirko je od njih bio najjači u ideji, on bi s najmanje crtanja posti- gao najjači efekt, dok bi se Skozret napatio; toliko bi si dao posla da ga nikad nije mogao dobro dovršiti, pa bi jedan dio bio vrhunski, a onda ostatak završi na brzinu jer ne bi stigao.” Prostor za ilustraciju u našim novinama dotad je uglavnom bio rezerviran za karikature te ponekad vinjete uz pojedine rubrike ili sadržaje koji su više težili književnim vrijednostima [priče, eseji, feljtoni] nego žurnalističkom pristupu

Start je zapravo bio prvi pravi magazin u ovom dijelu svijeta. Tu ilustracija nije nešto neobavezno što se stavi ako ostane prostora, nego je ravnopravni dio pre- zentacije materijala. Prekretnicu su najavili radovi Fadila Vejzovića, koji od 1975. počinje raditi kao grafi čki urednik i svojevrsni art direktor u situaciji u kojoj kod nas ta funkcija uopće nije postojala. Iako je Vejzović počeo prilagođavati stil ilustracije temi, mijenjao tehnike i vizualne jezike, uveo tehniku airbrusha i napravio u likovnom pogledu niz sjajnih ilustracija [među kojima se ističu one iz 1976. za seriju tekstova o Sibiru], upravo radovi mladog Mirka Ilića u Start nose novi duh. Od pukog vizualiziranja sadržaja teksta novinska ilustracija tu postaje komentar. U jubilarnom 500. broju Starta u tekstu posvećenom povijesti Startove ilu- stracije Marko Grčić piše: “Premda je Fadil Vejzović utemeljio Startov tip ilustracije, nije kao slikar mogao izdržati neumitne konzekvencije: napor da se uvijek iznova, podvrgava zadatku i da tu svoju aktivnost strogo razlikuje od slikarske. No, tada se pojavila jedna nova generacija ilustratora koji su potekli iz miljea koji je žurnalizmu srodniji: iz stripa. Bili su to Mirko Ilić i Igor Kordej.

Već je po prvim njihovim ilustracijama bilo jasno da je upravo taj medij poprište njihove artističke sudbine. Mirko Ilić potpuno je izdvojena pojava u povijesti naše ilustracije po nekoliko bitnih fakto- ra: odabrao je tu djelatnost kao sudbinu, izvanredno je plodan i jedini je stekao istinsku svjetsku reputaciju. A to su sve, ‘izgovorimo napokon tu kobnu riječ’, crte genijalnosti. Premda ta paralela izgleda apsurdna, ima nečega srodnog s Otom Reisingerom: i u jednoga je i u drugoga njihova umjetnost visoko iznad onoga što oni umiju reći o njoj; i jedan i drugi imaju upravo nevjerojatnu sposobnost da u nečemu gdje svi drugi vide kaos naslute red, ili da u onome u čemu svi drugi vide red nazru zbrku i apsurd. Često su Startovi autori i urednici bivali svjesni kraj- njih konzekvencija nekoga priloga tek onda kad bi Ilić donio ilustraciju na zadanu temu. Njegov je crtež tvrd, ukočen, gotovo hijeratičan, upravo idealan da izrazi specifi čni Ilićevski humor, katkada cinizam, a najčešće lucidan uvid u nešto što je besmisleno i istodobno ubitačno za čovjeka. U Ilića je eminentno žurnalistič- ki način mišljenja: nikad mu se ne događa da slijedeći aktualnu temu, nabasa na mrtvu vječnost; njegova je likovna misao ponajčešće konkretan odgovor na neki, makar i neodređen, izazov, i kako reakcija nikad ne izostaje, uvijek se čini da mu sama stvarnost stvara teme. Što se Starta tiče, možda je najvažnija Ilićeva zasluga to što je pokazao kako se prava novinska ilustracija mora defi nitivno iščupati iz ralja umjetnosti da bi po- stala umjetnost sui generis. To su, naravno, neusporedivo bolje od nas shvatili Amerikanci koji, po lucidnoj Dalijevoj opasci, imaju vrhunski žurnalizam, dok Evropljani imaju vrhunsku historiografi ju: omogućili su Iliću da položi rigoro- zni američki tržišni test. No, prije negoli je postao zvijezda svjetske ilustracije, Ilić je veoma nepomirljivo izgrađivao ne samo poetiku pobune mlađe generacije Jugoslavena na koje je pao sav teret potezâ koje oni nisu povlačili, i prema kojima su se odnosili s cinizmom, nego je dizajnirao i vlastitu ličnost, i vidljivu [odijelo, frizura] i nevidljivu [stavovi, svjetonazor], da ga ne bi pobrkali s ostalima. Drugim riječima: Ilić je bio jedan nov svijet još prije nego što je, u sklopu Novoga kvadrata, stvorio svoje stripove i nacrtao prve [odmah savršene] ilustracije. Neobično je to da je on odmah bio vrhunski ilustrator i da se uopće nije razvijao.”