Hrvoje Živčić i Dario Dević

Notorna je činjenica da novije generacije mladih domaćih dizajnera zapanjujuće brzo autorski sazrijevaju. Hrvoje Živčić i Dario Dević su odličan primjer za ovo – već su niz godina jedna od centralnih imena na suvremenoj sceni grafičkog dizajna u Hrvatskoj s portfoliom koji zaslužuje i ozbiljniju retrospektivu od ove, dobrano formirane mlađe generacije od njih su im već za petama, a nijedan nije navršio 30 godina. Drugim riječima, po autorskoj zrelosti Živčić i Dević već pripadaju struji koja gotovo da diktira dizajnerski mainstream u području kulture, a prekjučer su izašli sa studija, štoviše rad za klijenta koji nam je pružio tematski okvir za ovu izložbu započeo je prije pet godina, dok su i sami još bili studenti na zagrebačkom Studiju dizajna.

Teško je u njihovom slučaju govoriti o nekom konzistentnom autorskom jeziku, ali moguće je govoriti o dva naizgled sasvim suprotstavljena senzibiliteta koji se međusobno susreću i razilaze i prepliću kroz gotovo sve što su dosad radili – s jedne strane to je duboka uronjenost u sve niše tekuće digitalne i ‘digitalizirane’ pop, camp i trash kulture, koja se manifestira i u njihovom zajedničkom dizajnerskom radu i u eksperimentalnim, mahom arhivističkim projektima Darija Devića (s Ivom Marijom Jurić). S druge strane, to je vrlo visoka razina grafičke i tipografske kompetencije (ovdje vrijedi spomenuti i da je Hrvoje Živčić trenutno jedan od profiliranijih dizajnera tipografskih pisama u Hrvatskoj) koja stabilizira prividnu lakoću razigranijih projekata, dok istovremeno daje određenu profinjenost onim nužno distanciranijima.