Studio imitacija života

Intertekstualne’ postupke i hibridizaciju različitih estetika i semantički i vizualno elokventno istražuje Studio Imitacija života (Darko Fritz i Željko Serdarević) koji djeluje od 1987. do 1990. godine, iako 1991. još uvijek zajednički istupaju u medijima i pripremaju izložbu kazališnih plakata. Fritz i Serdarević bave se i performanisima, intermedijalnim radovima i glazbom, a dizajn shvaćaju kao jedno od ravnopravnih područja svog raznorodnog stvaralačkog rada i u tom smislu baštine hrvatsku tradiciju umjetnika-dizajnera. Većina plakata siž-a izvedena je u tehnici sitotiska što je utjecalo i na koncepciju rješenja, primjerice na aplikacije jednobojnih fotografija i grafizama. Dakako, sitotisak je njihovim radovima pridao i posebnu taktilno-optičku kvalitetu. Fritz i Serdarević rade praktički isključivo za galerije i kazališta i najveći dio njihovog dizajnerskog opusa čine plakati na kojima grade narativno guste i vizualno bogate prizore.

 

Ta sceničnost asocira na tehnike montaže ruskog avangardnog filma i pop arta, primjerice na plakatu Freud — 50 godina nakon smrti (1989.) za seriju događanja u skuc-u 17 gdje se multiplicirana i kolorirana fotografija Freuda rotira oko središnje scene djevojke koja otvara vrata stubišta s piranesijevskom atmosferom i tako ‘ulazi u područje nesvjesnog’. Ta sugestivna fotografija preuzeta je iz promotivnog materijala jedne američke farmaceutske kompanije iz 1950-ih. Plakat za predstavu Traviata u Zagrebačkom kazalištu mladih (1988. / 89.) je pak komponirana u stilu ruskog konstruktivizma, pri čemu su elementi kompozicije fotografije, teksture i tipografija a ne čiste plohe čime je siž pokazao kako oblikovni postupci mogu biti flek- sibilni i koordinirati različite vizualno-narativne registre.

Iako radovi siž-a obiluju raznim fotografijama i ilustracijama, praktički sav mate- rijal je recikliran što vrijedi čak i za tipografiju. siž ne koristi letraset tehniku koja je tada u Hrvatskoj teško dostupna i ograničena u izboru pisama pa Serdarević i Fritz pribjegavaju mukotrpnim manualnim zahvatima kako bi se ‘dočepali’ željene tipografije. Serdarević objašnja- va taj postupak: ‘Za ‘službene’ plakate i publikacije uvijek smo koristili tipografije iz knjiga, umnožene i montirane tehnikom kidnaperskog pisma. Kako smo često raspolagali s nepotpunim reprodukcijama abeceda, bilo je uobičajeno da se pojedina slova konstruiraju. S vremenom smo konstruirali i cijela pisma na taj način, uvijek iz nekih nađenih elemenata. Nekoliko uspjelijih sam još naknadno iscrtavao tušem na pausu, da imamo ‘čistu’ verziju za umnožavanje.’18 Oblici i motivi proš- li kroz razne obrade i manipulacije fotokopiranja i kolažiranja pridali su radovima siž-a specifičnu fakturu ‘manualnog’ i ‘analognog’ rada.

Rad siž-a je vjerojatno najpoznatiji po plakatima za Eurokaz — Festival novog kazališta (vizualni identitet Eurokaza siž potpisuje od 1987. do 1991., a rad do 2001. samostalno preuzima Darko Fritz). Fritz i Serdarević se neposredno referiraju i na klasika hrvatskog kazališnog plakata — Borisa Bučana s kojim ih u formalnom smislu povezuje kvadratni format plakata, bordura, ali i atmosferičnost radova. Vizualni identitet obilježavaju fantazmagorični i začudni prizori na plakatima u kojima se ponavlja motiv globusa interpoliran i u logotip festivala. Plakati za Eurokaz izvođeni su u sitotisku do 1993. kada se prelazi na offset- ni tisak koji je financijski pristupačniji i bolje odgovara sve većem Fritzovom interesu za elektronske medije, pa time i nove digitalne dizajnerske alate.