Frakcija

Frakcija počinje izlaziti 1996., brojevi su tematski precizno određeni, a urednici se izmjenjuju od broja do broja. Dizajn prvo radi Igor Masnjak (do broja 19, osim broja 16), zatim cavarpayer (brojevi 16, 19, 20 / 21, 22 / 23) te Laboratorium (od broja 24 nadalje). Mladi Igor Masnjak, sa iskustvom rada u kvalitetnom studiju Borisa Maleševića, dizajnira Frakciju u duhu tada aktualnih tendencija, i ne izaziva konvencije magazinskog žanra. Ciljana zavodljivost samog magazina kao artefakta trebala ga je približiti ne samo ‘stručnim’ čitateljima nego i široj javnosti čime se nastojalo senzibilizirati publiku za suvremene izvedbene umjetnosti. Masnjak vrlo dobro pogađa baš taj dvostruki zahtjev identifikacije vizualnog identiteta magazina u registar suvre- menih kulturnih praksi, kao što je dinamični layout pružao vizualni užitak u duhu sofisticiranijih internacionalnih magazina za pop kul- turu. Glava magazina bila je oblikovana u tada aktualnoj ‘dekomponi- ranoj’ estetici, a ista trendovska dinamika i svojevrsna ‘elektriziranost’ prijeloma osjećala se i u unutrašnjosti kroz jukstapozicije i zgušnja- vanje grafičkih elemenata. Ti postupci su uglavnom bili fokusirani na oblikovanje velikih naslova i ulaznih stranica u priloge i nisu zadirali u čitkost teksta. Layout je bio dobro projektiran, s dorađenom hijerarhi- jom i organizacijom grafičkih elemenata, a kvalitetan odabir pisama bio je sveden na nužno potreban skup i nije se iscrpljivao u tada popularnom gomilanju tipografija. Rad Masnjaka i suradnika u bitnoj su mjeri i odraz tada novih mogućnosti digitalnog prijeloma (Desktop Publishing / dtp) koji je do sredine devedesetih već postajao tehnički raširen. Upravo je Masnjak jedan od autora koji je bitno doprinio kultiviranju dtp-a u Hrvatskoj.

Tijekom pet godina rada Masnjak ne posustaje u preispitivanju dizajna Frakcije. Iako je standard prijeloma, uz određena dotjerivanja i preprav- ke, zadržan u svim brojevima, u svakom je izdanju uvedena poneka nova tema na makro ili mikro razini. Naslovnice koje je u početku nosila fotografija (uz urednički zahtjev da se na njoj, u duhu konvencije magazinskog žanra, pojavi i sadržaj) postaju slikovite i uglavnom uspješne digitalne ilustracije. Kao stilsku vježbu, Masnjak za Frakciju oblikuje i posebno pismo, a standardno mjesto za slobodne stilske vježbe služile su uvodne duplerice na početku broja, prije ili poslije sadržaja. S obzirom na suradnju cdu-a s kompatibilnim grupama i inicijativama, Frakcija je udomljavala i ‘gostujuće’ sadržaje i layoute, poput supplementa Eurokaza.

Postoji jedan zanimljiv interpretativni obrat Masnjakovog dizajna: Frakcija je izgledala kao sofisticiran kazališni magazin internacional- nog standarda, a da je pri tome zastupala opozicijski ili ‘disidentski’ dio scene koji je bio u polemičkom odnosu spram dominantne kulturne proizvodnje i ustrajao u afirmaciji istraživačkih tendencija. U tom je smislu dotjerana grafička produkcija Frakcije bitno pomogla u etablira- nju magazina kao eksponiranog medijskog prostora na kulturnoj sceni. Tu istaknutu poziciju sama nezavisna scena izvedbenih umjetnosti u konstelaciji kulturnih politika u Hrvatskoj realno nije zauzimala, iako ga je u intelektualnom smislu zasluživala. Dizajn je uspješno poslužio i kao propagandno sredstvo kojim se komuniciralo nastojanje nezavisne scene da se nametne kao nositelj kulturne aktualnosti.