Numen

Modernistički principi sistemskog dizajna i svođenje vizualnog jezika na minimum forme je svoj hype inkarnaciju neočekivano doživio kroz rane radove dizajnerske skupine Numen za klupsku scenu plesne elektronske glazbe: Stereo studio, Fast Forward i Kontrapunkt s kraja 1990-ih i početka 2000-ih. Visoki stupanj dizajnerske samokontrole kod Numena nije bio jednostavna stilska neo-modernistička odluka nego stav prema kojem pažljivo izbalansirane elementarne forme ko- municiraju intenzivnije i neposrednije, a njihove ideje poput plastič- nih flyera s udubljenjima koje označavaju sustav numeracije događaja bila su i tipološki inventivna rješenja.

Radovi Numena za klupsku scenu su svojevrsni presedan jer se estetski i konceptualno radikal- ni i kontinuirani dizajnerski projekt stavljen u službu hedonističke subkulture koja nije bila dio ‘nezavisne scene’. Iako ti radovi skupine Numen u užem smislu ne spadaju u područje ‘nezavisne kulture’ jer, između ostalog, nije riječ o nekomercijalnim događanjima, ti projekti Numena su bitno, iako razmjerno kratkotrajno, utjecali na dinamiku dizajnerske scene te otvorili pitanje o ideološkoj klasifikaciji pojedinih estetika. Naime, čitav neo-modernizam je Dejan Kršić prigodom godiš- njeg pregleda hrvatskog dizajna 02 bez razlike diskreditirao kao ‘poli- esterski modernizam’ koji je ‘izražen nastavak onog starog problema svođenja dizajna na ‘oblikovanje lijepog’. No, Numen je istraživački preispitivao fundamente komunikacija: od svođenja interpretacije sadržaja na granicu ‘nule forme’ do pokušaja iznalaženja novih sustava označavanja i numeracije koji su postajali i nosioci vizualnog identi- teta za što je dosljedno (i vrlo doslovno) provedeno u projektu dizajna Zagrebačkog salona dizajna i primijenjene umjetnosti, 1999. Skupina Numen sustavno je istraživala probleme gestalta, no ka naglašavanju čistoće koncepta ponekad je štetio ‘čitljivosti’ projekata što je zamjerka koja se upućivala i ‘dekonstruktivističkom’ dizajnu 1990-ih. Ipak, naj- bolji grafički radovi skupine Numena poput plakata za međunarodni festival kazališta slijepih i slabovidnih bit (Blind in Theatre — Slijepi u kazalištu) uspijevali su u nastojanjima da se reduciranim jezikom izgradi likovno upečatljiva forma koja pri tome uspostavlja i dovoljno čitak odnos prema temi koja se komunicira. Dekonstruktivistički ek- sperimenti 1990-ih i rad Numena su procesi unutar polja ‘naprednog dizajna’ — obje struje su propitivale temelje vizualnih komunikacija, postavljale izazove normama i kodovima, iako na temelju sasvim oprečnih premisa — maksimuma i minimuma forme.